Od hvaljenog Matanića ovaj puta nas slijedi sve ono što ne očekujemo - kostimirani ljubavni film i mračna biografija u jednom.
Da domaća javnost filmove Dalibora Matanića dočekuje barem sa zdravom radoznalošću, nije potrebno pretjerano naglašavati. No, nije ostao vjeran svojoj tradiciji urbanog redatelja, nego je na sveopće iznenađenje spremio povijesni i još k tome ljubavni film.
Čini se da kod nas suradnja među filmašima i književnicima postaje praksa, scenarij, naime, potpisuje Robert Perišić ('Užas i veliki troškovi'), dok je glavna ideja potekla od Sanje Vejnović koja je prije nekih desetak godina, promatrajući Slavin portret, zaključila da nevjerojatno sliče. Malo po malo, tražeći i upijajući sve raspoložive podatke, shvatila je kako je to genijalan materijal za film. 'Ugnjavila' Matanića i… ostatak je povijest. Eh da, čak je i sama napisala dva scenarija, ali avaj…
U fokusu ovog kostimiranog filma je priča o nesretnoj ljubavi gluhonijeme slikarice Slave Raškaj i Bele Čikoša, njenog učitelja slikanja. Film ne prati slijepo biografiju slikarice koja će postati jedno od najznačajnijih imena hrvatskog slikarstva na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, već se više posvećuje njenoj ljubavi prema Čikošu koju je on uništio i nije htio potpuno prihvatiti iz straha i obzira prema društvu, ali i traženju ljubavi i priznanja uopće.
Izvedba Predraga Mikija Manojlovića, koji je Belu Čikoša odglumio u 'tri sloja' – dio uloge kao nijemi film, dio kao zvučni, dok su u trećem dijelu njegove misli snimane naknadno, kao za radio dramu, istaknuta je kao posebna poslastica.
Poveznica između Matanićevih dosadašnjih radova i 'Slave' je njegova strast za portretiranjem pojedinaca koje društvo smatra 'drugačijima', ali i odnosa mase i pojedinca. Sam redatelj za film kaže da je korak dalje u njegovoj karijeri, a osim te činjenice, u kina bi vas mogle natjerati zlobne kritike koje su se mogle čuti nakon prošlogodišnjih festivala u Puli i Motovunu – rekoše ljudi da je Matanić pretenciozan. Velikim dijelom je takve epitete zaradio miješanjem povijesnih i fantastičnih elemenata – filmom se, vremenskom razdoblju unatoč, provlači moderna glazba, dok Slava trči po Dinamovom stadionu.
U maniri pravog filmskog meštra, Matanić je i na 'Slavi' radio s starim znalcima s kojima je surađivao na gotovo svim svojim prijašnjim ostvarenjima: direktorom fotografije Brankom Lintom, scenografkinjom Željkom Burić, montažerom Tomislavom Pavlicom…Relativno nova u timu je samo kostimografkinja, Ana Savić Gecan, koju mnogi od vas vjerojatno pamte po raznim kazališnim kostimima za koje je prava majstorica, a ovaj filmski angažman donio joj je na festivalu u Puli 2004. godine i Zlatnu arenu. Kad smo kod zlata, red je spomenuti i ono koje je po mišljenju istog žirija zaslužio Vili Matula za nabolju sporednu ulogu u filmu.
Nema komentara:
Objavi komentar